Kako se igra Što sam ja: povijest i pravila igre pogađanja

"Što sam ja?" djeluje kao igra bez posebne povijesti, jedna od onih koje su se oduvijek igrale u svakom dvorištu. Zapravo ima sasvim konkretnu genealogiju, i to zanimljiviju nego što bi se očekivalo.

Otkud igra "Što sam ja?"

Igra potječe od nešto starije, formalnije igre zvane Botticelli, koja se pojavila sredinom 20. stoljeća u zemljama engleskog govornog područja, kao proširena varijanta igre 20 pitanja (o toj igri uskoro pišemo poseban tekst). Prvi zabilježeni spomen igre Botticelli nalazi se u kratkoj priči Johna Updikea "A Game of Botticelli" iz 1954. godine.

Naziv igre dolazi iz njenog osnovnog pravila: osoba koju biraš mora biti barem toliko poznata koliko i renesansni slikar Sandro Botticelli, autor "Rođenja Venere". U izvornoj verziji, onaj tko bira otkriva samo početno slovo prezimena, a ostali igrači postavljaju pitanja oblikovana kao "Jesi li [netko s tim slovom]?". Ako pogode osobu koju bi birač stvarno mogao prihvatiti, birač mora priznati, a igrač koji je pogodio dobiva pravo na direktno pitanje bez ograničenja na slovo. Ova verzija je značajno strateškija od one koju danas poznajemo, i danas je uglavnom preživjela u krugovima kvizova i natjecanja znanja.

"Što sam ja?" i njena poznatija sestra, verzija s ceduljom zalijepljenom na čelo, jednostavnije su, opuštenije potomke ove igre: bez pravila o slovu, bez formalnog "hvatanja" birača u nemogućnost odgovora, samo izravno pogađanje kroz pitanja s odgovorom da ili ne.

Kako se igra osnovna, verbalna verzija

1. Jedan igrač smisli poznatu osobu, stvarnu ili izmišljenu, i ne otkriva tko je.
2. Ostali igrači naizmjenično postavljaju pitanja na koja se odgovara samo s "da" ili "ne".
3. Igra se nastavlja dok netko točno ne pogodi identitet.
4. Igrač koji pogodi postaje sljedeći birač.

Nema bodovanja, nema vremenskog ograničenja, samo postupno sužavanje kruga pitanjima poput "Jesi li žena?", "Jesi li živ danas?", "Jesi li iz svijeta filma?".

Kako se igra verzija s ceduljom na čelu

Ova varijanta zamjenjuje "jedan bira, svi pogađaju" formatom gdje svatko istovremeno pogađa svoj vlastiti identitet, dok ga svi drugi vide.

1. Svaki igrač napiše ime poznate osobe na papirić, presavije ga, i preda susjedu.
2. Bez gledanja, svatko zalijepi papirić koji je dobio na svoje čelo (ili leđa).
3. Svi sad vide tuđi identitet osim vlastitog.
4. Igrači naizmjenično postavljaju pitanja o sebi, dobivajući samo "da" ili "ne" odgovore od ostatka grupe.
5. Prvi koji pogodi svoj identitet pobjeđuje, ali igra obično nastavlja dok svi ne pogode svoje.

Zanimljiva sitnica: ova konkretna varijanta u obliku kakav danas poznajemo nije mogla postojati prije nego što su ljepljivi papirići uopće izumljeni. Spencer Silver i Art Fry razvili su ljepilo za Post-it note 1968. i 1974., a 3M ih je komercijalno lansirao tek krajem sedamdesetih. Prije toga, ista se igra igrala s trakom i papirom, samo malo nezgrapnije.

Savjeti za bolju partiju

Biraj osobe koje cijela grupa stvarno poznaje. Ovo je najčešći način da igra propadne, birač odabere nekoga previše opskurnog, i partija se pretvori u nagađanje umjesto zabave.

Dogovorite kategoriju unaprijed ako želite lakšu verziju: samo glumci, samo povijesne osobe, samo likovi iz crtića. Ovo drastično smanjuje prostor za pogađanje i ubrzava igru za mlađe igrače ili veće grupe.

Kod verzije s ceduljom, izbjegavaj davanje očitih tragova mimikom. Lako je nesvjesno reagirati na pitanja koja pogađaju blizu istine, a to kvari poantu igre za onoga tko pogađa.

Od poslijeratnih večeri uz Botticellija do papirića koji danas vise sa svakog čela na rođendanskoj proslavi, ova igra dokazuje da najbolje zabave rijetko trebaju nadogradnju, samo dovoljno dobrih pitanja i društvo voljno da pogađa.