Kako se igra Čovječe, ne ljuti se: povijest i pravila

Igra koju je gotovo svatko igrao barem jednom u životu ima iznenađujuće konkretnu povijest, uključujući minhensku garažu, rovove Prvog svjetskog rata, i debatu o tome je li njen tvorac zapravo samo posudio tuđu ideju.

Litograf iz Minhena koji je igru napravio za svoju djecu

Josef Friedrich Schmidt, litograf i tiskar rođen 1871. u Amberegu, razvio je igru 1907. u malenoj garaži u minhenskoj četvrti Giesing. Htio je nešto što će njegova djeca moći naučiti gotovo odmah, bez zamršenih pravila koja usporavaju igru. Sedam godina kasnije, 1914., Schmidt Spiele je igru službeno pustio na tržište pod imenom koje doslovno znači "čovječe, ne ljuti se".

Rat koji je igru učinio popularnom

Iste te 1914. godine, Schmidt je otisnuo 3000 primjeraka za njemačke vojnike koji su se oporavljali u vojnim bolnicama. Ima nešto gorko-slatko u zamisli ranjenih vojnika kako igraju igru čiji naslov doslovno moli da se ne uzrujavaju. Bilo kako bilo, igra je među njima postala hit, a oni koji su preživjeli rat ponijeli su svoje primjerke kućama, gdje su obitelji počele naručivati nove kopije izravno od proizvođača. Upravo taj put, iz rovova u dnevne boravke diljem Njemačke, pretvorio je malu obiteljsku igru u nacionalni fenomen.

Je li Schmidt samo posudio tuđu ideju?

Postoji stvarna povijesna rasprava o tome je li Schmidt plagirao stariju indijsku igru Pachisi, koja se u Indiji igra stoljećima prije njegove verzije. Čak i povjesničari koji smatraju da je poznavao Pachisi slažu se da je toliko radikalno pojednostavio pravila da bi se njegova verzija mogla smatrati zasebnom igrom: manje figura, jednostavnija ploča, brže partije prilagođene djeci, ne odraslim strateškim igračima.

Ista igra, drugo ime u svakoj zemlji

Malo je igara s toliko različitih naziva diljem svijeta kao ova. U Engleskoj je poznata kao Ludo, u Indiji i dalje kao Pachisi ili Parcheesi, u Francuskoj kao "Jeu des petits chevaux" (igra malih konja), u Kolumbiji kao Parqués. Njemačka verzija čak je 2010. dobila vlastitu poštansku marku, Deutsche Post izdao je prigodnu marku od 55 centi za stotu godišnjicu igre, s obitelji koja igra kao motivom.

Pravila u koracima

1. Svaki igrač ima četiri figure u svojoj "kućici" i baca jednu standardnu kockicu sa šest strana.
2. Figura smije izaći na ploču tek kad igrač baci šesticu.
3. Figure se kreću u krug oko ploče, u smjeru kazaljke na satu, prema broju koji je pao na kockici.
4. Ako tvoja figura sleti na polje gdje je protivnička figura, ta protivnička figura vraća se natrag u kućicu.
5. Kad figura obiđe cijeli krug, ulazi u svoj "sigurni" hodnik, gdje je više nitko ne može izbaciti.
6. Pobjeđuje prvi igrač koji sve četiri figure dovede u sigurni hodnik.

Savjeti za bolju partiju

Ne žuri sve figure izbaciti odjednom. Igrač s jednom figurom već na ploči može agresivnije loviti protivnike, dok igrač sa svih pet čeka u kućici gubi dragocjene poteze čekajući šesticu.

Igraj obrambeno kad si blizu ulaska u sigurni hodnik. Jedna izbačena figura tik pred ciljem gubitak je koji najviše boli, pažljivije računaj rizik kako se približavaš kraju staze.

Dogovorite unaprijed smije li se izbacivati vlastita figura. Neke obiteljske verzije dopuštaju da vlastita figura preskoči drugu vlastitu figuru na istom polju, druge to zabranjuju, provjerite prije nego što rasprava krene usred partije.

Od minhenske garaže do rovova, pa sve do poštanske marke povodom stote godišnjice, "Čovječe, ne ljuti se" dokazuje da najbolje igre ne moraju biti komplicirane da bi preživjele više od jednog stoljeća. Ponekad je dovoljno samo jedna kockica i malo sreće da ne završiš u kućici baš kad si najbliže pobjedi.